History of Bf-109 (part 3)

109E (Emil), T (Toni)


11 srpnja 1938 kao odredeno priznanje od strane RLMa Messerschmittu je sugerirano da bi po svom imenu mogao nazvati dosadašnju Bayerische flugzeugwerke AG u Messerschmitt flugzeugwerke AG. Otprilike u to vrijeme je uzletio i novi prototip V14 sa motorom DB 601a snage 1100KS koji je bio naoružan sa dva topa MG FF u krilima i dvije strojnice u nosnom dijelu a slijedio ga je V15 sa istim pogonom ali sa topom u nosnom dijelu. Motor Daimler Benz DB 601a se od DB 600 razlikovao po jacem kompresoru i direktnom ubrizgavanju goriva a proizvodio se serijski u dovoljnim kolicinama da bi bio ugradivan u novu seriju Bf 109 E, cuveni Emil.

Bf-109 Emil
Avioni probne serije E-0 bili su naoružani sa cetiri strojnice i pocetkom prosinca 1938 su ih isprobavali u 132 lovackoj grupi u Duseldorfu. Isto naoružanje su imali avioni serije E-1 i E-1/B koji su poslani u Španjolsku gdje su imali i ulogu lovaca - bombardera sa cetiri bombe od 50kg ili jednom od 250kg. Maksimalna brzina im je bila 570km a operativni plafon leta 11 000m. U to vrijeme republikanski otpor je vec bio pri kraju pa ova varijanta nije intenzivnije korištena kao lovac. U Španjolskoj je ukupno iskustvo steklo oko 200 pilota koji su postali elitni dio Luftwaffe. Varijanta E-2 imala je jako naoružanje od tri topa MG FF i dvije strojnice a od varijante E-3 Emil proizvodnja je povecana. Da bi se oslobodili kapaciteti za novi Bf 110 proizvodnja Bf109 je prebacena iz Augsburga u Regensburg a veliki dio proizvodnje je prebacen i tvornicama Ago, Arado, Erla i WNF.. Pred drugi svjetski rat Luftwaffe je imala 1060 Bf 109 od kojih je 850 bilo E serije, 235 D serije a ostale C i B varijante su složile u centrima za obuku.

U Poljskoj je Luftwaffe ucestvovala sa oko 1600 zrakoplova prve borbene linije od kojih su pet grupa (Gruppen) Bf 109 sa nešto više od 200 zrakoplova nosilo glavnu udarnu snagu koja je krcila put bombarderima. U pocetnoj fazi korišteni su kao lovci a kasnije po razbijanju poljskih lovackih snaga pružali su podršku kopnenim trupama. U borbama je uništeno 67 lovackih zrakoplova i to uglavnom vatrom sa zemlje. Poljski piloti tada nisu imali dovoljan broj kvalitetnih lovackih zrakoplova koji bi bili adekvatni njihovoj pilotskoj vještini i žaru kojim su branili domovinu (primjer je akcija porucnika Leopolda Pamule koji je u jednoj borbi iznad Varšave lovcem P-11 oborio He111 i Ju87. Po dolasku pratnje bombardera nakon što je njegov zrakoplov ostao bez municije namjerno se sudario sa jednim Bf 109 te je uspio iskociti iz zrakoplova i spustiti padobranom na zemlju.) a oni koji su se kasnije ukljucili u RAFove borbene jedinice su to svojim primjerenom i dokazali (medu njima i najbolju poljski as Stanislav Skalski koji je iznad Poljske postigao 6 pobjeda. Nakon pada Poljske uspio je doci do Velike Britanije gdje je na raznim bojištima postigao ukupno 19 pobjeda i bio višestruko odlikovan od britanaca i poljske izbjeglicke vlade. Nakon rata se vratio u Poljsku gdje je od strane komunistickog režima bio zatvoren a nakon oslobadanja je vozio taksi u Varšavi).

Stanislav Skalski


Vickers Wellington
Prvi sukob RAFa i Luftwaffe se zbio 18 prosinca 1939 kada je 24 Vickers Wellington bombardera bez lovacke pratnje napalo danju njemacku ratnu luku Wilhelmshaven koji su branili Bf 109 E3 iz JG 77 naoružani topovima pri cemu je oboreno 12 bombardera uz gubitak dva lovca. 1940 proizvedeno je 1868 emila tako da je D serija gotovo potpuno istisnuta iz prve borbene linije. Konacno izbacivanje D serije iz prve borbene linije oznacio je dogadaj 6 studenog 1940 kada su lovci JGr 102 pretrpjeli teške gubitke od strane francuskih Curtiss Hawk 75A lovaca te je ta jedinica povucena na mirniji dio bojišnice i kasnije prenaoružana sa Bf110C.
U pocetnoj fazi rata na zapadu tzv. Lažnog rata (sitzkrieg, phoney war, faza drugog svjetskog rata od napada na Poljsku od napada na Francusku) kopnena i morska bojišta su uglavnom mirovala ali u zraku su vodene intenzivne borbe (naravno ne po mjerilima koja ce vrijediti za i poslije Bitke za Britaniju). RAF je nastojao napadima bombardera duž Sjevernog mora prisiliti Luftwaffe da raširi crtu obrane. S obzirom da nisu raspolagali lovcima za pratnju dovoljnog dometa RAFovi Wellingtoni i Blenheimi tokom dnevnih napada pretrpjeli su teške gubitke (izgubljeno ih je 26 a njemackih lovaca samo 2) tako da je RAF prešao na nocne bombarderske napade.

Tokom studenog 1940 jedan njemacki pilot Bf109 koji je izgubio orijentaciju sletio je na podrucje koje su kontrolirale britanske postrojbe. Taj zrakoplov je odmah otpremljen u Britaniju gdje su obavljeni usporedni testovi sa britanskim lovackim uzdanicama i pokazalo se da je Emil nadmocan Hurricaneu i Spitfireu opremljenim sa dvokrakim propelerom a Spitfire sa trokrakim Rotolovim propelerom je bio bolji na vecoj visini. Taj Bf 109 je sacuvan i sada se nalazi u RAFovom muzeju u Hendonu. Na slican nacin su i francuzi došli do jednog Emila ali koji je uništen u zracnom sudaru prije nego što su sprovedena detaljnija testiranja.
Kada je sitzkrieg postao blitzkrieg na zapadnom bojištu Bf 109 E-2, E-3 i E-4 su upotrijebljeni u 16 grupa (otprilike 650 zrakoplova) koji su zahvaljujuci iskustvu pilota cija je dobar dio prošao borbe u Španjolskoj, nadmocnom taktikom i kvalitetom zrakoplova vladali nebom. Francuzi su se suprotstavili sa oko 800 lovaca od kojih su oko 300 Morane-Saulnier M.S 406 i 100 Curtiss Havk 75A bili najbolji dio. Dewoitina D-520, Bloch 151 i 152 i dvomotornih Potez 630 i 631 koji su se u odredenoj mjeri mogli nositi sa njemackim lovcima je bilo malo a Dewoitine D-501, Nieuport-Delage 629 i Bleriot-Spad 510 koji su cinili ostatak broja nisu dorasli nivou kvalitete koji su postavili njemacki lovci. Dodatna pomoc je došla od strane briranaca koji su poslali dvije eskadrile Gloster Gladiatora i cetiri plus kasnije još šest eskadrila Hawker Hurricanea.

Dewoitin D-520


Bf-109
Zalaganje i borbenost francuskih i engleskih pilota nije dolazila u pitanje ali nažalost ni to nije pomoglo nadvladati tromost u višim zapovjednim krugovima i nedostatke u taktici borbe i organizaciji. Zemaljske komunikacije su bile u totalnoj zbrci, služba uzbunjivanja gotovo da i nije postojala. Protuzracna obrana je bila nedostatna i loše organizirana kao i opskrba. Na prvoj liniji se osjecao nedostatak rezervnih dijelova, goriva i naoružanja. Engleski i francuski piloti još nisu imali dovoljno iskustva da bi primjenili naprednu taktiku borbe i formacijskog leta. Primjenjivali su zbijene V formacije od 3 ili 6 zrakoplova koje su lijepo izgledale na predratnim mitinzima ali koje su bile nepodesne za borbe. Piloti su više pazili da ne udare jedan u drugog i nisu imali previše vremena da bi gledali unaokolo da bi primjetili protvnicke zrakoplove a bombarderi su praceni blisko umjesto da je vršen visinski nadzor. Nasuprot tome nijemacki piloti su uspješno usvojili Moldersove upute o letu u širim fleksibilnim formacijama gdje je osnovu formaciju cinio par (voda i pratitelj s time da se uloga ovisno o situaciji mogla mijenjati) tako da su piloti imali vecu slobodu u letu i više vremena za promatranje a primjetiti i napasti prvi je bitan preduvjet uspješnog vodenja borbi u zraku. Kod pratnje bombardera su primjenjivali frei jagdove na ruti kretanja bombardera i visinski nadzor nad njima. Sa zorom 10og svibnja 1940 njemacki lovci i bombarderi su snažno napali francuske baze u Dijonu, Lyonu, Metzu, Nancyu i Romillyu i stekli prednost koju nisu ispuštali do kraja francuske kampanje. Sa izuzetkom nekoliko francusko-engleskih uspješnih akcija njemacko zrakoplovstvo je cijelo vrijeme imalo inicijativu i nadmoc na svojoj strani. Najveci šok za saveznike je bilo otkrice o ranjivosti Hawker Hurricanea jer je tokom kratke kampanje izgubljeno oko 450 ovih zrakoplova bez nekog utjecaja na njemacko napredovanje mada je za ove gubitke najviše bilo zaslužna njihova pogrešna takticka upotreba. Na njemackoj strani najuspješniji as u tom dijelu rata je bio Wilhelm Balthasar (još jedan od španjolskih veterana) sa 23 pobjede. U Francuskoj od oko 600 Bf109 izgubljeno je oko 80 ali se gotovo polovina pilota spasila padobranima i ponovno ukljucila u borbe (medu njima i Molders).

Bitka za Britaniju je bila mnogo teži zadatak za Luftwaffe jer se u ovom slucaju nisu susreli samo sa iznimno motiviranim pilotima kao u Poljskoj i Francuskoj vec i sa dobro organiziranim protivnikom koji je imao kvalitetno i strucno vodstvo (ponajprije zapovjednika lovackih snaga Hugha Dowdinga i zapovjednika 11 sektora koji je podnio teret najtežih borbi Keitha Parka (za Parka je manje poznato da je i on as-pilot prvog svjetskog rata sa 20 pobjeda) koji su se osim sa Luftwaffe cijelo vrijeme morali boriti se sa birokratskim sistemom koji im je pružao stalni otpor), sistem ranog upozoravanja (radarski sistemi za ciju operativnu upotrebu velike zasluge idu Dowdingu) i kvalitetne zrakoplove: Hurricane i Spitfire koji su na osnovu usporednih testiranja sa zarobljenim Bf109 stalno usavršavani. U direktnim okršajima Bf109 su se pokazali nešto boljima od Hurricanea i ravnopravan protivnik Spitfireima osim u segmentu oštrih zaokreta (pogotovo vertikalnih). Dodatnu prednost nad ova dva zrakoplova Bf 109 je davala i konstrukcija DB motora koji je imao direktno ubrizgavanje goriva (što znaci da je mogao nesmetano raditi i pod negativnim G opterecenjem i krenuti direktno iz horizontalnog leta u strmo obrušavanje) što britanski zrakoplovi nisu imali te su time bili hendikepirani u nekim manevrima (iako su generalno gledajuci britanski zrakoplovi imali bolje motore). Malu prednost britanci su dobili uvodenjem u borbu Spitfirea Mk II koji je imao propeler varijabilnog koraka kojim su poboljšane performanse zrakoplova. Iako donekle u podredenom položaju piloti Hurricanea se nisu žalili na svoje zrakoplove koji su se radi šireg stajnog trapa mogli upotrebljavati na aerodromima koji Spitfirei nisu mogli koristiti a jednostavnija konstrukcija zrakoplova znacila je da se zrakoplov može brže popraviti i vratiti u borbu. Njemacki piloti su neopravdano podcjenjivali Hurricane i u ne baš malom broju nisu priznavali da su oboreni od strane Hurricanea vec su uporno tvrdili da ih je oborio Spitfire tako da britanskim pilotima nisu priznavane pobjede. To je prozvano "Spitfire snobizmom"
Spitfire



He - 111
Kod nijemaca glavni teret borbi je podnijela E serija (2, 3 i 4) sa kojom su piloti Luftwafe u tzv. frei jagdovima bili jako opasni ali kada ih je njihovo rukovodstvo vezalo uz neposrednu zaštitu bombardera njihova efikasnost je pala. Dodatak na donjem dijelu zrakoplova prvo je upotrijebljen na Bf 109E-1/B i zatim na E-4B lovcu-bombarderu. E-4/N sa boljim DB 601N motorom su dobivali samo piloti sa 5 i više pobjeda a E-7 je imao prikljucak za dodatni rezervoar ispod trupa. E-7/Z je imao GM1 nitrooksidni uredaj za dodavanje snage. Bf 109E-7 U2 je bila varijanta sa dodatnim oklopom namijenjena napadima na zemaljske ciljeve i najviše je korištena u Sjevernoj Africi. E-5 (DB 601A) i E-6 (DB 601) su bile izvidacke varijante bez naoružanja u krilima i kamerom u trupu iza pilota. Zadnja varijanta emila u Bitci za Britaniju je bila E-8 sa motorom DB 601 E snage 1200KS i mogucnošcu nošenja rezervoara pod trupom i cetiri bombe od po 50kg ali naoružan sa cetiri strojnice. Nije se proizveo u vecem broju kao ni zadnja izvidnicka varijanta E-9 naoružana sa dvije strojnice.Bitku za Britaniju možemo podijeliti u tri faze: u prvoj fazi naglašena je upotreba Ju 87 Stuka obrušavajucih bombardera kojima je nastojano onemoguciti britanski brodski promet u kanalu (koji je bez potrebe forsiran iako se teret mogao prevoziti željeznicom) u cemu je najvecim dijelom Luftwaffe i uspjela ali uz teške gubitke Stuka. Tu je došla do izražaja jedna od karakteristika operativnog rada Luftwaffe tzv. "prirodna" selekcija pilota. Mali broj pilota asova (Experten) koji su stekli iskustvo postizao je veliki broj pobjeda dok bi ostali piloti pobjedama sudjelovali simbolicno. Pokazalo se ako u borbama neiskusni pilot preživi nekoliko misija da njegove šanse za preživljavanje (uvjetno receno) dramaticno rastu. Iako su na kraju rata njemacki piloti imali pojedinacno najviše pobjeda (Erich Hartmann je imao 352 nasuprot najboljem saveznickom pilotu Ivanu Kožedubu koji je postigao 67) njihov stalni angažman je dugorocno gledajuci bio kontraproduktivan jer je vremenom vecina experten pilota poginula a svoje znanje nisu prenijeli drugim pilotima. Nasuprot tome saveznicka praksa je bila povlacenje istaknutih aseva na dužnosti na kojima su svoje znanje prenosili mladim pilotima što je kasnije dovelo do ukupno gledajuci kvalitetnijeg pilotskog kadra kod saveznika.

U drugoj (kljucnoj) fazi snage Luftwaffe su usredotocene na aerodrome i radarske postaje u južnoj Engleskoj gdje su lovacke snage Luftwaffe nakon debakla Bf110 kao dnevnog lovca (za to je kriva pogrešna upotreba Bf110 u bliskoj pratnji bombardera. Iako ne pretjerano pokretljiv i trom u ubrzavanju bio je brz i snažno naoružan. U visinskom nadzoru bombardera koristeci BnZ taktiku bio je opasan protivnik) ostale oslonjene samo na Bf109 a njihov operativni dolet je bio relativno mali. Njemacki piloti su u najboljem slucaju imali goriva za 15-20 minuta borbe iznad Engleske a mala greška u navigaciji ih je mogla odvesti umjesto preko Dovera na duži put preko širih djelova kanala. Propust da se Bf 109 doda odbacivi spremnik za gorivo imao je svoju ulogu u nemogucnosti ostvarivanja zadanih ciljeva onesposobljavanja lovackih snaga RAFa. Ovu fazu karakterizira i nesnalaženje i nesposobnost OKLa (Oberkomanndo der Luftwaffe) odnosno samog Goringa koji je nakon teških gubitaka tokom kolovoza i rujna 1940 smijenio istaknute zapovjednike lovackih snaga poput asa iz prvog svjetskog rata Thea Osterkampa i na njihovo mjesto doveo mlade (i isto tako sposobne) asove-pilote poput Gallanda (JG26), Trautlofta (JG54), Wicka (JG2) ali kojima su bile vezane ruke naredenjem o neposrednoj pratnji bombardera umjesto slobodnog lova i letenja ispred i iznad bombardera. A posebno nezadovoljstvo je izazvala odluka krajem rujna 1940 da se trecina Bf109 prenamijeni u lovce bombardere a koja nije donijela neku stratešku prednost.
Treca faza je zapocela nocnim napadima bombardera na London i tu je uloga njemackih lovaca bila minimalna. Dnevni sukobi lovackih snaga odvijali su se i dalje ali je bilo jasno da Luftwaffe nije porazila RAF a što je bio glavni preduvjet za pocetak invazije na Veliku Britaniju.

Bf-110


Ju-87 Stuka


Bf - 109 u Africi
U Bitci za Britaniju Luftwaffe je izgubila 1792 zrakoplova od kojih je bilo 610 Bf109 i 235 Bf 110 uz 937 bombardera ali što je još važnije vecina tih pilota je u slucaju uspješnog iskakanja iz oštecenog zrakoplova pala na britansko tlo ili u (uvjetno receno) nešto boljem slucaju u hladnu vodu kanala La Manche gdje je djelovala dobra služba spašavanja ali gdje se mnogo pilota utopilo (medu njima i vrhunski as Helmut Wick). Britanci su izgubili 631 Hurricane, 403 Spitfirea i 115 Blenheima ali i stekli neophodna iskustva i smjernice za razvoj zrakoplova i obuku pilota.
Kako su planovi Kriegsmarine ukljucivali i izgradnju nosaca zrakoplova tokom 1939 i 1940 10 E-3 je modificirano u varijantu T-0 sa kukom za zaustavljanje, opremom za katapultiranje i krilima koja su se mogla prelomiti radi lakšeg smještaja u hangare nosaca. Kasnije je proizvedeno 60 zrakoplova T-1 varijante koji su imali motor DB 601A i naoružanje od cetiri MG17 strojnice. Osim u opremi za službu na nosacu zrakoplova T serija je u vanjskom izgledu razlikovala po vecem rasponu krila. Kada je postalo jasno da Graff Zeppelin koji je bio vec porinut u more nece biti dovršen a drugi planirani nosac Peter Strasser nece nikad zaploviti sa zrakoplova je skinuta oprema za slijetanje na nosac. Najveci broj zrakoplova ove serije je bio rasporeden pocetkom 1941 u I/JG77 koji je bio stacioniran u južnoj Norveškoj gdje je 8 rujna 1941 Leutnant Alfred Jakobi leteci na T varijanti oborio prvu Letecu tvrdavu B-17. Kasnije su ovi zrakoplovi korišteni u sklopu Jagdstaffel Helgoland 11./JG 11 do 1944 kada su povuceni iz borbenih djelovanja i korišteni za obuku pilota za let na nocnim lovcima.
Pocetkom 1941 radi višestruko dokazane nesposobnosti italijanskog ratnog zrakoplovstva da savlada snage RAFa na sjevernoafricko i mediteransko bojište je upucen Fliegerkorps X u kojima je bilo Ju87, Ju 88 bombardera i Bf 110 lovaca. Prvih 14 109E-7 su bili rasporedeni u 7.JG/26 pod zapovjedništvom expertena Joachima Munchenberga (135 pobjeda) koji su od pocetka veljace do kraja svibnja 1941 iznad Malte postigli 52 pobjede bez vlastitih gubitaka. Najveci uspjeh Bf109-4/B kao lovca-bombardera desio se tokom osvajanja Krete kada je potopljena teška krstarica "Fiji" i oštecen bojni brod "Warspite". U travnju je u Sjevernu Afriku u pomoc italijanskim snagama stigla kompletna I/JG 27 (više od 30 zrakoplova Bf 109E7-trop). Primjenjena su pozitivna iskustva iz Bitke za Britaniju gdje su lovci vršili visinski nadzor nad bombarderima umjesto bliske pratnje te slobodni lov duž bojišnice koristeci vecu brzinu i plafon zrakoplova te iskustvo napadajuci iz smjera sunca bez ukljucivanja u dogfight osim kada su bili prisiljeni.. Iako su u planovima generala Rommela imali ulogu pružanja neposredne podrške kopnenim snagama zracne snage su imale prilicnu slobodu u planiranju i izvedbi akcija. Relativno nesmetan promet opskrbe u njemackoj pozadini (u pocetku africke kampanje) u dobroj mjeri se ima zahvaliti aktivnosti zracnih snaga.


Page: 1 2 3 4 5 6